Jung i Niče: osvetljavanje bezdana

Piše: Olivera Žižović

JUNG I NIČE: OSVETLJAVANJE BEZDANA

U nizu stručnih seminara koje je Karl Gustav Jung držao tokom bezmalo tri decenije na različite teme – od uvoda u analitičku psihologiju, preko analize snova, vizija, psihologije nesvesnog, do tipologije ličnosti – seminar o Ničeovom Zaratustri izdvaja se iz više razloga. Bio je to, najpre, najduži Jungov seminar: trajao je bezmalo pet godina, od maja 1934. do februara 1939. godine, tokom kojih je Jung održao čak 86 opsežnih i izuzetno sadržajnih predavanja. Pritom se odlučio da govori o jednom od najznačajnijih i najuticajnijih modernih filozofa, o Fridrihu Ničeu i njegovom, u velikoj meri neuhvatljivom, ali i najviše osporavanom i zloupotrebljavanom delu: Tako je govorio Zaratustra. Jung se opredelio za analizu teksta poglavlje po poglavlje, pasus po pasus, nekada čak i rečenicu po rečenicu, na šta se niko, ni pre ni posle njega, nije odvažio. Tekst je predavača višestruko intrigirao: najpre lično i ljudski, potom profesionalno, to jest psihološki, ali i filozofski, a, kako je vreme odmicalo, u prvi plan su sve više izbijale i kolektivne, političko-istorijske implikacije ovog Ničeovog, pokazaće se umnogome proročkog ostvarenja.

Seminar je, naime, otpočeo nedugo nakon Hitlerovog dolaska na vlast, pa su učesnici nevoljno svedočili i usponu nacizma, sve dok njihovi susreti, silom prilika, nisu iznenada prekinuti zbog sve izvesnijeg izbijanja Drugog svetskog rata. Jung nije znao, niti je na početku ovog poduhvata mogao znati, kuda će ga jedno takvo čitanje Zaratuste odvesti, do kakvih će uvida doći i kojih će se sve tada aktuelnih, gorućih pitanja morati dotaći. Nisu to slutili ni njegovi slušaoci i sagovornici, pa je predavač – nakon što je čuo da su neki od njih uznemireni tumačenjem tako opasnog, na trenutke čak i otrovnog materijala – dve godine nakon početka seminara, u proleće 1936. od učesnika tražio da se izjasne da li žele da nastave sa istom temom ili bi se radije okrenuli nečemu bezopasnijem, što manje uznemirava nesvesno modernog čoveka. Većina je odlučila da nastave dalje.

Iz dubinsko-psihološkog ugla, izbor Zaratustre nije bio neobičan, budući da je Niče prva tri (od ukupno četiri) dela ove knjige napisao u jednom dahu, svaki za desetak dana, u specifičnom stanju izazvanom velikom ličnom krizom kroz koju je prolazio, a koju je kompenzatorno pratilo snažno nadahnuće i prodor intuicije. Zaratustra je najvećim delom napisan u ekstatičnom, dionizijskom stanju, veoma nalik opsednutosti, što ovaj pesničko-filozofski spis, prepun slika, simbola i sadržaja kolektivnog nesvesnog, umnogome približava vizijama. Jung se, dakle, nalazio na svom terenu, a sticajem okolnosti seminar je prekinut upravo u trenutku kada je kraju privedena analiza te trodelne, „ekstatične“ celine, koju je i sâm Niče smatrao potpuno zaokruženom, da bi se naknadno ipak odlučio da, u donekle izmenjenom tonu, dopiše i četvrti deo.

Uprkos svim nerazumevanjima i kritikama koje su ga pratile, Niče je Zaratustru smatrao svojim najznačajnijim ostvarenjem. I zbilja, u njemu je tematizovao bezmalo sve svoje ključne ideje, od onih o imoralizmu i smrti Boga, preko volje za moć i prevrednovanja svih vrednosti, do natčoveka i ideje o večnom vraćanju istog, koju je smatrao najznačajnijom i izjednačio je sa otkrovenjem.

Kriza, kako ona lična u kojoj se Fridrih Niče našao, tako i ona kolektivna, koju je anticipirao (baš kao što je u određenim delovima teksta anticipirao i sopstveni duševni slom, na čemu Jung posebno insistira), po pravilu stvara potrebu za prevazilaženjem dezorijentisanosti, neizvesnosti i konfuzije. U takvim okolnostima konstelira se arhetip Mudrog Starca, sa zadatkom da premosti situaciju u kojoj je staro usmerenje izgubljeno i pronađe novi put.

Taj zadatak Niče poverava figuri persijskog filozofa i proroka Zaratustre (koji je, kako se pretpostavlja, živeo između IX i VII veka pre naše ere), budući da veruje da je upravo Zaratustra izumeo borbu svetlosti i tame, odnosno dobra i zla, a time i moral. Sledeći mitološki i psihološki princip da ono što je ranu zadalo tu ranu može i isceliti, odnosno da boljka stvara sopstveni lek, Niče iznova priziva Zaratustru da ukine dobro i zlo, odnosno ono što je u davnim vremenima sâm razdvojio i izumeo.

Zaratustra se spušta sa svojih duhovnih, nadljudskih visina, gde boravi „šest hiljada stopa s one strane čoveka i vremena“, ne bi li ljudima doneo novo učenje, novo otkrovenje, novu istinu. Jer, ona stara, hrišćanska, istrošena je i prevaziđena. Zaratustra je, dakle, prorok nove religije: on ljudima obznanjuje smrt Boga, što znači smrt do tada vodećeg životnog principa, ali i donosi novo usmerenje: učenje o natčoveku. 

Novoustanovljena ideja natčoveka prirodna je posledica stava o smrti Boga, stava koji nužno vodi u inflaciju: prekomerno naduvavanje ličnosti i proširivanje svesti izvan ljudskih granica. Krajnji rezultat tog procesa jeste nesvesna identifikacija čoveka sa Bogom. Jer, nakon što čovek konstatuje da je Bog mrtav, ovaj arhetip se premešta u nesvesno. Bog se tada pojavljuje na mestu gde ga najmanje očekujemo: u Senci, tamnoj strani ljudske ličnosti. Negativne osobine kolektivne Senke – koja time nužno biva ojačana – postaju oklop za novog, strašnog Boga, koji se javlja na najneočekivanijem mestu: u, recimo, fašizmu (ali i u drugim izmima, poput komunizma ili pak danas vladajućeg kapitalizma ili globalizma). 

Drugim rečima, obesmišljavanjem i negiranjem Logosa, koji je – kako nas uči antika – reč, načelo, a ponajpre smisao, urušava se, pored ostalog, i moral, što, u krajnjem ishodu, pojedinca vodi u ludilo, a čovečanstvo u rat, masovna razaranja i destrukciju. Parovi suprotnosti – dobro i zlo, svest i nesvesno, istina i laž, mudrost i ludost, smisao i besmisao, muško i žensko, Istok i Zapad – ne smeju se stoga poništavati, negirati ili izjednačavati, niti se bilo kojoj od polarizovanih strana sme davati prednost ili mogućnost da zauzme dominantnu, povlašćenu poziciju.

Niče je, međutim, prevideo da kada se uzvisuje visokocivilizovano biće, istovremeno jača i dodatno se ukorenjuje varvarin. Baš kao što je zanemario i to da su volja za moć i osećanje inferiornosti dve strane istog novčića. Poistovećivanje svesti sa figurom Starog Mudraca (u ovom slučaju sa Zaratustrom, odnosno s idejom o nadčoveku), dovelo je do odbacivanja i podcenjivanja Senke, koja je postajala sve opasnija i destruktivnija, dok u krajnjem ishodu nije dovela do svetskog rata. Otuda i Jungova konstatacija da nam je, „da bismo nazreli značenje Zaratustre, potrebno iskustvo rata“.

Nalik analiziranom Ničeovom tekstu, i Jungov seminar o Zaratustri po mnogo čemu je opasan i razoran. On nam izvlači tlo pod nogama i primorava nas da stvari posmatramo iz sasvim nove, ali i sve nezaobilaznije perspektive: sa stanovišta nesvesnog. Retke su knjige, čak i Jungove, koje tako zgusnuto, bespoštedno i nemilosrdno govore o životu, njegovom smislu i besmislu, ostajući, uprokos svemu, snažno okrenute ljudskom stanovištu.

Zahvaljujući izdavačkom i uredničkom poduhvatu beogradskog Fedona, Jungov četvorotomni seminar o Ničeu – na preko dve hiljade strana, u znalačkom i pouzdanom prevodu Mirjane Sovrović, s dragocenim uredničkim napomenama koje olakšavaju kretanje kroz gust i zahtevan tekst, uz iscrpan registar – sada je dostupan i srpskim čitaocima. Podatak da ovaj kapitalni seminar, održan na engleskom jeziku, još uvek nije preveden na Ničeov i Jungov nemački, pa ni na neke druge jezike, s daleko većim brojem govornika od našeg, čini poduhvat srpskog izdavača još vrednijim pažnje i čitalačke zahvalnosti.